Svi manje-više imamo neku predstavu kako treba da izgleda razvoj jednog softverskog proizvoda, od samog početka tj. od ideje do funkcionalnog proizvoda. Postoje određeni principi i metodologije kako doći do informacija koje će oblikovati prvobitnu ideju, kasnije i sam proizvod, zatim možemo koristiti određeni framework koji će organizovati tim, i ako se koliko-toliko trudimo da budemo dosledni u njihovoj primeni, nešto ćemo napraviti u nekom razumnom vremenskom roku, pa posle “doteravamo” i “peglamo” šta treba.
Međutim, koliko su primenjivi ovi pristupi kada je u pitanju razvoj hardvera? Sudeći prema iskustvu Kristoffer Lawsona, ne baš. Kristoffer je softveraš koji je prešao u vode hardvera i napravio Solu kompjuter. U pitanju je nova vrsta kompjutera za kolaboraciju i zajednički rad, koji kombinuje funkcionalnosti desktop i mobilnih uređaja, i prema mišljenju osnivača, to radi na revolucionaran način. Sudeći po video klipu, veoma bih se složio da operativni sistem deluje zaista drugačije i inovativno, ali moglo bi se diskutovati koliko je proizvod u celosti zaista revolucionaran (ovo, naravno, ne umanjuje moju želju da stavim svoje šape na njega:).
No, Solu nije tema ovog članka, zato evo koje savete je Lawson podelio budućim hardverašima na svom predavanju iz avgusta prošle godine u San Francisku.
Upoznajte se sa terminologijom
Danas je najbolje vreme raditi na razvoju hardverskih inovacija, ali je preporučljivo da se svakako upoznate sa osnovnom terminologijom koja vlada u tom svetu.
NRE (Non-Recurring Engineering) – nepovratni trošak razvoja proizvoda, drugim rečima, koliko će inicijalno istraživanje, razvoj, oblikovanje i testiranje novog proizvoda koštati kompaniju. Važno je imati u vidu da ovo nisu troškovi proizvodnje koje je neophodno plaćati u kontinuitetu kako bi se održala proizvodnja i koji se uračunavaju u cenu finalnog proizvoda.
BOM (Bill of Materials) – specifikacija svih materijala i komponenti potrebnih da se napravi proizvod i cena svake stavke, pri čemu je važno misliti i o trošku dostave, garancije, retaileri koji se ugrađuju, itd. Iznenađujuće ili ne, postoje čak i softveri koji mogu pomoći oko ovoga.
ODM (Original Design Manufacturer) – u principu, ovo su kompanije koje mogu da proizvedu prve verzije potpuno funkcionalnog proizvoda, bez prethodnog prevelikog ulaganja u istraživanje i inicijalni razvoj. Kao što je i očekivano, istočnoazijski ODM-ovi rade neverovatno brže nego ostali konkurenti zapadnog sveta, ali je dobro znati i da neki ODM-ovi ne rade samo po fiksno dogovorenoj i unapred plaćenoj ceni, već će cenu svog rada uračunati u cenu serijske proizvodnje. Takođe, preuzimaju punu odgovornost ako nešto ne radi i prave novu verziju o svom trošku. (za one radoznale, pročitajte koja je razlika između ODM i OEM proizvođača)
EMS (Electronics Manufacturing Services) – ovo su kompanije koje imaju organizovan celokupan proces proizvodnje, testiranja i distribucije elektronskih komponenti, koje se onda koriste i od strane ODM i OEM kompanija.
Zaboravite Lean metodologiju
Svakako, treba raditi jako puno customer developmenta pri razvoju hardvera, ali ne može se raditi puno iteracija kao u slučaju softverskog razvoja, ne možete konstantno pivotirati i izbacivati feature. U osnovi razvoja hardvera leži zapravo waterfall model, što Lawson vidi kao veliki izazov. S obzirom da još ne znamo sve feature koje želimo da imamo u svom proizvodu, moramo sve da ih imamo precizno definisane 6 meseci pre bilo kakve isporuke finalnog proizvoda pogodnog za masovnu prodaju. Razlog ovome je to što su promene “uz put” jako skupe, zavisno od toga šta pravite prototipovi mogu koštati desetine hiljada dolara. Ako to uradite više puta u toku razvoja, na kraju može ispasti veoma skup i neisplativ posao.
Nabavka “gotovih” komponenti (EMS link u prethodnom paragrafu) može trajati i do 3 meseca. Dakle, nije baš jednostavno kao otići na Alibabu, naručiti proizvod i čekati da stigne na kućnu adresu.
Pomalo frapantan podatak je da od momenta kada se potpuno osmisle i slože svi detalji proizvoda, do momenta kada imamo gotov proizvod na stolu prođe minimum 9 meseci. Ovo je čak i prilično rapidan razvoj, Ericsson i Nokia rade isti ovaj posao i po par godina.
Back to basics
Svidelo nam se ili ne, treba obnoviti osnovno znanje fizike. Kako pozicija antene u uređaju utiče na rad elektronike, kako zagrevanje uređaja može uticati na celokupan dizajn uređaja, itd.
Takođe, važno je dobro znati materijale koji će se koristiti za pravljenje uređaja i kako oni međusobno utiču jedni na druge. Zanimljiv je slučaj Nokie koja je svojevremeno eksperimentisala sa drvenim kućištem za pojedine modele telefona, međutim, kod svakog trećeg uređaja u proseku se iz nekog razloga kućište raspadalo. Trebalo je 9 meseci raznih provera strukture, mehanike u proizvodnji kućišta i svih ostalih detalja, da bi na kraju otkrili da lepak koji su koristili da drveni deo kućišta zalepe za metalne i plastične komponente reaguje na ljudski znoj tako da dovodi do popuštanja njegove adhezivne snage. Lawson izvlači i važan zaključak ovde, svaki treći čovek u svetu je jedna vrsta mutanta. :)
Proizvodnja
Naravno, Kina je prvi izbor u ovom slučaju. Ukoliko se opredelite za Kinu, dobro je proveriti i Tajvan, jer im je biznis kultura slična američkoj, a često imaju i svoje fabrike u Kini što opet utiče i na cenu. Slično se može reći i za Hong Kong.
Druga opcija su istočnoevropski ODM proizvođači u Estoniji i Bugarskoj (!), ali i u Finskoj ima dosta bivših Nokijinih zaposlenih koji su napravili svoje male ODM fabrike. Cena kod evropskih proizvođača će biti malo veća, mada i dalje prihvatljiva, ali najveća prednost poslovanja sa njima jesu kulturološke sličnosti u poslovanju, naročito ako je sedište kompanije locirano u Evropi. Takođe, svi zakoni o zaštiti patenta se redovno primenjuju u evropskim zemljama, dok u Kini morate računati na to da će vam proizvod sigurno biti iskopiran u nekom trenutku.
Logistika u radu sa kineskim proizvođačima može biti varljiva, jer će neki probati da vam prodaju nešto što niste dobili, zbog čega je jako važno imati svog čoveka tamo na terenu, sa znanjem jezika. S tim u vezi, treba krenuti nekoliko meseci ranije da uspostavljate veze sa proizvođačima nego što ste planirali i razvijati odnose sa njima. Potrebno je vremena da nađete prave ljude, ali kada “kliknete” sa njima zaista će biti posvećeni i trudiće se da pomognu na svaki način.
Ljudstvo
Ukoliko nemate iskustva u razvoju hardvera, Kristoffer poručuje da u početku možda i krenete sami ali da svakako unajmite savetnike sa iskustvom i pre nego što zvanično napravite kompaniju, i u nekom trenutku dovedite ljude sa iskustvom u vođenju hardver projekata.
Distribucija
Treba imati u vidu da kompanije koje danas važe za najveće disruptore tržišta na kojima posluju – Xiaomi, Tesla, Apple, Pebble – same rade distribuciju svojih proizvoda. Na taj način su u mogućnosti da ostvaruju direktan kontakt sa mušterijama i da potpuno kontrolišu iskustvo svojih korisnika. Mislite o tome.
Triput meri, jednom seci
Važno je da krenete sa razvojem prototipa što pre, ali pre toga puno uložite u proveru i merenje svih ideja koje možete imati za vaš hardverski proizvod.
Na kraju, trudite se da imate realan budžet, jer za razliku od softvera, hardver nije sačinjen od jedinica i nula, osim onih na zelenom papiru. :)
When a software guy does hardware from MindTheProduct on Vimeo.
DODATAK O MOGUĆNOSTIMA FINANSIRANJA:
Danas je najbolji trenutak za razvoj hardvera ikada.
Ovo se vidi najpre vidi po porastu VC investicija u razvoj novog hardvera. U 2013-oj je uloženo 1.9 milijardi dolara u hardverske startape, dok je u 2014-oj ta cifra porasla na 2.6 milijardi. Lawson navodi i da je cifra iz 2013. godine zapravo duplirana u poređenju sa 2012. godinom.
U skladu sa tim, pojavili su se i akceleratori i investitori koji su specifično fokusirani na hardverske inovacije. Buildit i Hardware.co su akceleratori koji rade u Evropi. Hax se promoviše kao prvi i najveći hardver akcelerator u svetu, i dolazi iz kineskog Šenzena, sa jakim prisustvom i vezama u Silicijumskoj dolini. Highway1, Bolt i Lemnos Labs su smešteni u San Francisku, u pitanju su VC fondovi za startape u ranoj fazi razvoja.
Razlog pojačanog interesovanja za hardver se može pripisati i velikim exitima, kao što su Nest (3.2 milijarde eura, kupljen od strane Googla, sada deo Alphabeta) i Oculus (2 milijarde eura, kupljen od strane Facebooka).
Na kraju, još dva momenta koji dosta doprinose povećanom interesovanju za razvoj hardvera danas: ogromno smanjenje troškova razvoja, kao i pojava crowdfunding platformi. Dizajn i prototajping u celosti su postali znatno jeftiniji, čak su i 3D printeri postali mnogo pristupačniji nego što je to bilo pre 20-30 godina. Značaj crowdfunding platformi, kao što je poznato, ogleda se u mogućnosti lansiranja novih proizvoda preko njih, ali i u obezbeđivanju prvih kupaca.
Naslovna slika: http://www.slideshare.net/sakhawatjameelk/lecture-1-introduction-40864643